четвртак, 15. фебруар 2024.

Sve što ste želeli da znate o sumpornoj kiselini

 

Jednom sam napisao:

„Danas ce vam reći da će sumporna kiselina pržiti u krugu od 10km ali da radnici u fabrici imaju pravo da budu sprženi za platu, sutra ce menjati teoriju evolucije u knjigama za biologiju. Nemate prava da ćutite na laži i gluposti samo zato što vam u tom trenutku to zanimljivo“

I ovo je tekst o tome. Tekst nije o tome da li treba kopati litijum ili ne, nije ni tema da li bilo šta treba kopati ili ne, niti je tema kolika je rudna renta i da li su kolonizatori dosli da uzmu naše blago.

Tema je da prema tvrdnjama protivnika eksploatacije litijujuma, kopanje i/ili prerada litijuma nesto najgore sto moze da se desi, značajno gore od osiromašenog uranijuma koji je opet značajno opasniji od svega ostalog, tako da u hijerarhiji katastrofa imamo litijum pa osiromaseni uranijum, par mesta prazno pa onda sve ostalo.

To je legitimno pravo, posebno nekoga ko živi u prodručju planirane prenamene prostora.

Dijalog na tu temu treba voditi svakako sa posebnom pažnjom na uticaj na lokalnu zajednicu, ali takođe i sa druge strane i u okviru stručne inženjerske zajednice, kompetentne za datu tematiku.

Prevedeno, kod složene operacije srca bolje je organizovati konzilijum kardiologa nego biologa. Pa analogno to možemo primeniti i na ostale struke i poslove.

(sad ovde ide podtekst da su rudari (i gradjevinci i mašinci) (pot)plaćeni za to a šumari nisu pa su šumari relevantni, ali meni zaista i dalje ne dolazi u glavu zasto bi neko plaćao nekog šumara da ima stručno mišljenje o rudarskom projektu, tj kako može ikako biti relevantniji na temu od onog biologa za operaciju srca, ali to možemo nekom drugom prilikom)

Uprošćeno, zakonska procedura kako kod nas tako i u EU podrazumeva odredjene korake pri odobravanju nekog projekta.

Prvi korak je da li taj projekat ima neprihvatljiv uticaj na životnu sredinu u fazi normalnog rada (EIA) ili neprihvatljiv rizik u slučaju udesa (DIA). Prevedeno, ako nesto zagadjuje ili je štetno to se ne sme raditi, tj ako ima negativni uticaj na životnu sredinu ili neprihvatljive posledice udesa, taj projekat nikad ne dobije zeleno svetlo da bi mogao preci u sledeću fazu, tako da, dovoljno je pokazati da nešto zagadjuje ili može zagaditi i stvar je rešena, zapravo je dosta jednostavno.

Tek kada se dokaže da je TEORETSKI projekat bezbedan po životnu sredinu ima smisla uopšte razmatrati uticaj na lokalnu zajednicu (SIA) i tehnoekonomsku analizu.

Bez ili sa uvidom u projekat i analizu uticaja, jedan deo akademske zajednice je izašao u javnost sa tvrdnjama da predložena tehnologija prerade predstavlja neprihvatljiv rizik za život, zdravlje i životnu sredinu.

 Neprihvatljiv rizik bi značilo da projekat ne može ići u dalju realizaciju, pa samim tim vredi alanizrati scenarija koja nam je predočio taj deo akademske zajednice

 

Prvo je (po zlu) čuvena sumporna kiselina, i gde se meni nameće pitanje, ako je ona toliko opasna itd moraju li se izmišljati podaci o njenom načinu korišćenja ili o njenim potencijalnim štetnim efektima.

Svoje stručno mišljenje  iznela  je dr Dragana Đorđević, naučna saradnica sa IHTM u intervjuu za Balkan Green Energy News, objavljenom 9. 12. 2020. Na osnovu tog mišljenja pokrenuta je i peticija „Rio Tinto – Marš sa Drine“.

 

“Pare agresivnih kiselina koje će se koristiti za ekstrakciju litijuma i njegovo prevođenje u litijum karbonat (Li2CO3) će otparavati u atmosferu i nagrizati zeleni pokrivač, a takođe i pluća i kožu ljudi i životinja. Domet uticaja na zagađenje vazduha može biti i više desetina kilometara, u zavisnosti od pravca i brzine vetra kojim će se opasne materije raznositi putem atmosfere.“

 

Peticiju je potpisalo više stotina hiljada ljudi, svakako verujući kompetencijama pomenute naučne saradnice, kao i nekoliko profesorki sa Biološkog fakulteta I dekan šumarskog fakulteta koji su ovu peticiju u javnosti promovisale. Šta zapravo piše u tom stručnom mišljenju?

U intrevjuu se kao kritični delovi procesa prerade, navode tretiranje koncentrovanom sumpornom kiselinom na temperaturi od 250 stepeni, korišćenje fluorovodonične kiseline, flotacijsko jalovište, kao i da će u Jadar biti ispuštane netretirane vode.

Pregledom video zapisa sa skupa u SANU, kao i procesne šeme sa sajta rio tinta, primećujem da proizvodni proces podrazumeva tretiranje razblaženom sumpornom kiselinom na 90 °C (dakle ne koncentrovanom na 250°C), ne predviđa korišćenje fluorovodonične kiseline i takođe ne predviđa flotaciju, pa samim tim ni flotacijsko jalovište. Takodje proces predviđa višestepenu preradu otpadnih voda.

Ali da se vratimo na sumpornu:

Proces predstavljen od strane RT

Proces prezentiran u javnosti od dela akademske zajednice

90 stepeni

250 stepeni

Razblažena kiselina sa održavanjem kiselosti procesnog rastvora na pH 3

Koncentrovana

Zatvoreni sud, sa vlaznim skruberima za preciscavanje otpadnog gasa

(Koncentrovana) sumporna kiselina ce se raspršivati preko izdrobljene rude (sve to na 250 stepeni) pa će njenja isparenja vazduhom raznositi I pržiti ljude biljke I životinje

 

Iz nekog meni nejasnog razloga, u javnosti se stalno prezentovala, ova druga (netačna) tehnologija, pa čak I nakon što je na skupštinskom odboru za životnu sredinu održanom u Loznici 25.11.2022.  Dr Đorđević objasnila skupštinskom odboru da je (iz kog god razloga) koristila pogrešne podatke i prezentovala ih u javnost, te je priča o sumpornim kišama i kiselim rekama zauvek ostala medju nama.

Sad želim, preambule radi, (Nemate prava da ćutite na laži i gluposti samo zato što vam u tom trenutku to zanimljivo) da kažem svoje mišljenje o tome zadržavajući se samo na stručni aspekt

Ideja da se livada sa usitnjenom rudom poškropava sa koncentrovanom sumpornom kiselinom nije tehnički izvodljiva zbog nekoliko bazičnih principa termodinamike kao i gubitaka kod prenosa toplote, ukratko. Na stranu što bi vam tako sveže iskopani litijum rastvorio u toj sumpornoj i otišao nazad u zemlju, doduše malo pliće nego odakle je kopan, ali svejedno.

E sad, tehnički možete zagrejati sumpornu na 250 stepeni, i napraviti neku prskalicu kao onu na Adi npr, i ako ne znam cemu bi to sluzilo, i to da uradite necete dostići radijus od 10 km zbog napona pare te iste sumporne kao i oksidativnih svojstava.

Sumporna kiselina prvo nije toksična, klasifikovana je (u zavisnosti od koncentracije) kao korozivna pa su manjim koncentracija iritativna, imate to u pravilniku o spisku klasifikovanih supstanci ("Sl. glasnik RS", br. 41/2023), evo slika da se ne mučite. Takodje koncentrovana sumporna kiselina jeste oksidativno sredstvo, ali razblazena nije, to bi bio neki minimum znanja iz srednje škole, samim tim reakcije u rastvoru nece biti reakcije oksidoredukcije, vec reakcije jonoizmene.



 

Da napomenem da je meni nestvarno šta se na tu temu delilo  društvenim mrežama, o pušljivoj kiselini, isparenjima, zagađenju makiša… Toliko nepoznavanje tehničkih karakteristika procesa, karakteristika sumporne kiselne, faznog dijagrama sumporne kiseline je ok za slučajnog prolaznika ali je ozbiljna katastrofa za beogradski univerzitet, nevezano od bazičnog nepoznavanja da se u industrijskim procesima koristi iskljucivo tzv kontaktna tj tehnička sumporna kiselina sto je znanje iz srednje hemijske škole.

Ono što je dodatno interesantno, a da se proces vodi na 250 stepeni, i da se prska po livadi umesto da se radi u zatvorenom sudu i da je sumporna kiselina lako isparljiva supstanca kao što nije, opet prema teoriji razblaženja gasova difuzijom, da bi koncentracija gasa sa karakteristikama korozivan/nagrizajući/iritativan na daljini od 10 km imala neki uticaj, to znači da bi u krugu samog postrojenja takva materija spržila sve oko sebe, ne ostavljajući tragove života. Iako možda verujete da bi neko ovo dopustio, mislim da bi Rio Tinto u tom slučaju bio prinuđen da za svaku smenu traži nove ljude.

Tako da pored nepostojećeg scenarije imamo i nemoguće emisije, tj sve ovo je najblaže rečeno – netačno.

 Da bi ovo proverili imate jako dobre softvere odobrene od EPA, neki su cak i besplatni kao ALOHA npr. Kod proracuna udesa kod postrojenja gde je scenario sa toksičnim ili korozivnim gasovima proračun iz ALOHA se prihvata i kod sektora za vanredne situacije i kod ministarstva ekologije za SEVESO postrojenja.

Umesto zaključka:

Sumporna kiselina nije SEVESO hemikalija, nije lako isparljiva supstanca i razblazena nema oksidativna svojstva.

Kad proracunavate udes sa sumpornom kiselinom (pukne skladišni rezervoar sa PUUUNO koncentrovane sumporne kiseline), ne računate isparenja od te količine kiseline jer to ne predstavlja rizik, nego računate (u zavisnosti od odnosa visine i prečnika rezervoara kao i oblika i dubine tankvane) koliko ce plavni talas koji prelije tankvanu (tankvana ima zapreminu najveceg rezervoara i moze primiti kompletnu kolicinu kod curenja, ali kod pucanja postoji potencijalni talas koji preplavi ivicu tankvane) koliko daleko ce taj talas da dobaci da prvi sledeci objekat bude na bezbednoj razdaljini jer moze (koncentrovana) kiselina usled oksidativnih svojstava da ga zapali.

Ipak zaključak:

Ukoliko vas je strah da će nas sumporna potrovati od isparenja ili izlivanja u vodotokove, taj strah vam je neosnovan.

Ukoliko vam je nada da će zbog korišćenja sumporne kiseline u procesu, analiza uticaja na životnu sredinu biti odbijena, ta nada vam je neosnovana.

недеља, 29. јануар 2017.

Dunavom do Egejskog mora (Moravom uzvodno)

Sa nekih 8 godina gledao sam film Supermen. Neverovatni Klark a.k.a. Supermen, da bi spasao svolju voljenu vratio je vreme unazad i promenio tok događaja da ne kažem ispravio sjebano. Pomisao da je tako nešto moguće izaziva opuštenciju u donošenju odluka, i sreća je  da sam vrlo brzo shvatio da to baš i ne biva.

Da se vratimo na čuveni kanal Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more.

Elem, voda bi Moravom trebalo da teče uzvodno. Koliko vode?  Puno vode.

Dakle case study, ako je potrebno vode kao u Savi da put bude plovni, to je jedno 3 puta više nego što teče vode Moravom trenutno.

Dakle prvo smo preusmerili sa Đerdapa Savu i Moravu (oko 800m3/s vode pri niskom vodostaju). Ostaje nam dunavskih 1200m3/s koliko ima na ulazu u Srb. Da li je to ok za Đerdap pojma nemam ali baš baš sumnjam.

E sad, putem Morave iz Dunava uzvodno nagonimo 3 volumena Morave do Stalaća, gde se ulivaju Južna i Zapadna Morava, i dalje nagoni uzvodno valjda kanalom Južne Morave. U tom trenutku je ukupna količina vode jednaka zbiru Save i Morave.

E kad dodjemo do Vardara (hvala bogu, sad više ne teramo uzvodno), imamo da kroz Skoplje protiču istovremeno Sava, Morava i Vardar.

Evo ne znam. Skoplje na vodi - Venecija Balkana.

Toliko, čisto za razmišljanje da li je realna priča nevezano od cene projekta.

уторак, 10. јануар 2017.

HEMIJSKI KOMPLEKS(I)


Da nam "The Hemijski Kompleks" ne stoji baš najbolje i da generiše poprilične gubitke već je svima jasno. Vlada Srbije je u junu 2015. formirala Radnu grupu sa zadatkom da „predloži osnovne smernice za rešavanje statusa najvećih kompanija hemijske industrije u Srbiji - "Metanolsko sirćetnog kompleksa" Kikinda, "Azotare" Pančevo i "HIP Petrohemije" Pančevo koje zapošljavaju 3.000 radnika”. Koliki značaj je Vlada dala tome vidi se i u činjenici da je za Predsednika radne grupe Vlada imenovala tadašnjeg ministra privrede Željka Sertića.

Nije mi poznato da li je radna grupa dala ikakve smernice i ko su bili ostali članovi radne grupe, ali najave da će Vlada od Rusije tražiti „jeftiniji gas za Petrohemiju, Azotaru i MSK čime bi se obezbedila profitabilnija proizvodnja” izaziva blagu sumnju u stručnost radne grupe due the fact da Petrohemija kao osnovnu sirovinu ne koristi gas već primarni benzin.

Osnove 1:

Proizvodnja baznih (petro)hemijskih proizvoda zahteva kontinualnu proizvodnju pri maksimalno iskorišćenim kapacitetima. Drugim rečima, ako se postrojenje „pali-gasi” NIKADA neće biti profitabilno. (#1)

Proizvodi primarne obrade imaju mnogo manju maržu nego proizvodi sekundarne ili tercijalne obrade (#2)

Prodajom na domaćem tržištu ostvaruju se znatno veće marže nego pri izvozu (#3)


Gde smo mi sada:

Azotara, fabrika koja bi trebalo da ima kontinualnu proizvodnju amonijaka (primarni derivat) sa kojim proizvodi sekundarne derivate – azotnu kiselinu i karbamid je u procesu svojinske transformacije doživela da je prethodni vlasnik prodao (legalno ili nelegalno – nebitno za ovu priču) postrojenje Karbamid II kapaciteta 300.000 t/g te stoga više nije moguće ostvariti kontinualnu proizvodnju niti potpunu iskorišćenost kapaciteta (#1)

MSK Kikinda ima kapacitet oko 200.000t metanola, od čega je 60% bio višak koji se prodavao u izvozu, a od ostalih 120.000t 80.000 se trošilo u istom MSK za proizvodnju oko 100.000 tona sirćetne kiseline koja je 98% završavala u izvozu. 15.000 tona metanola koji su se koristili u PKS latex Čačak i  HINS Novi Sad sada su takodje viškovi za izvoz. Dakle skoro kompletna proizvodnja MSK je namenjena izvozu (#3)

Takođe najveće fabrike za proizvodnju metanola su izgradjene na bušotinama bilo metana bilo prirodnog gasa i imaju znatno jeftiniju sirovinu.
Dodatno, pomenuta dva petrohemijska proizvođača prirodni gas koriste ne samo kao energent, već i kao osnovnu sirovinu. U celom svetu ovako veliki i nesezonski potrošači plaćaju prirodni gas po beneficiranim cenama, značajno nižim od cena po kojima se gas prodaje komunalnim sistemima grejanja.


Osnove 2:

Ekonomija dimenzije kapaciteta kao cilj smanjenja fiksnih troškova po jedinici. (#4)

Cena koštanja etilena proizvedenog u Evropi na bazi sirovog benzina je više od 3 do 4 puta veća od cene koštanja etilena proizvedenog na Srednjem Istoku na bazi etana. (#5)

Zapadnoevropski petrohemijski proizvođači su maksimalno razvili proizvodnju akumulativnijih derivata višeg reda tako da praktično sve količine primarnih derivata (etilen, propilen, metanol...) dalje prerađuju (#6)

Gde smo mi:

HIP Petrohemija radi pirolizu primarnog benzina pri čemu dobija etilen, propilen, C4 frakciju, piro benzin i piro ulje.

Kapacitet proizvodnje etilena u Petrohemiji je 200.000 t/g dok je EU prosek oko 600.000t/g (#4) (#5)

Proizvodnja etilena je kapaciteta 200.000 tona od čega se proizvodilo 70% HDPE i LDPE i oko 30% VCM. Kako je VCM nestao u NATO bombardovanju, etilen se konvertuje u derivate do 70% (i to dugi niz godina) što je stvarno nezabeležen slučaj u svetu. (#6)

Propilen 120.000 tona, od čega se u Odžacima potroši do 35.000 tona. Ostatak od cca 85.000 tona se (zbog nemogućnosti izvoza) spaljivao. (#6)

C4 frakcija bi trebalo da ima svog kupca u Elemiru, a piro benzin da bude prodat natrag rafineriji od koje se kupuje primarni benzin.

Piro ulje je trebalo da se koristi za proizvodnju gumarske čađi (cca. 15.000 tona g), ali to postrojenje iz nepoznatih razloga nikad nije instalirano, a kamoli proradilo. Piro ulje se koristi kao energent ili kao ekološki problem. (#6)


Ideja da se napravi još jedna fabrika propilena (kako se priča u kuloarima) gde bi se konvertovao višak propilena u polipropilen je zbog previše malog kapaciteta (85.000 t) već unapred osuđena na propast (#4)



Umesto zaključka:

Azotara bez karbamida II i kontinualne proizvodnje amonijaka (i bez posebne cene gasa) nikad neće biti profitabilna.

MSK bez ugovorenog lohn posla u visini svojih kapaciteta (ili možda neko nađe tržište za 99% proizvodnje) ne može biti profitabilna.


Petrohemija jedini spas može tražiti u promeni tehnologije i preći sa pirolize benzina na dehidrataciju alkohola (kao energetski efikasniji i ekološko prihvatljiviji, a i ekonomsko razumniji) kao način dobijanja etilena, pri čemu bi i ostali proizvodi pirolize (koji ionako predstavljaju balast) prestali da postoje. Dodatno ova veća potražnja za etanolom bi pozitivno uticala na taj proizvođački deo naše privrede. Red veličine ove investicije je nivoa godišnjeg gubitka petrohemije.


понедељак, 8. јун 2015.

Veverice II


Zauzeh stav da je za spas srpske privrede  potrebno imati 4 stuba.



1.       Pravna država/vladavina prava
2.       Javni radovi
3.       Razvoj preduzetništva
4.       Planska privreda

Dakle, okle sad ta 4 stuba razvoja najmodernije srpske države u novijoj istoriji?

Elem, uslov svih preduslova, tj pravna država, koja bi podrazumevala kredibilan parlament iznad vlade, kao i delimično tehnokratsku funkciju vlade, kao i poštovanje zakona i običajnog prava nećemo postići sledećih 1000 godina, tako da sve ovo pišem jer mi je dosadno. A ako je i vama dosadno, onda čitajte.

I pored toga što mi je dosadno, apsolutno mi je smorno da vadim tačne statističke podatke, te su oni proizvoljni i izvor mojih saznanja ili plod moje mašte.

Javni radovi:
Ako državu posmatramo koju svoju kuću, onda bi se verovatno zapitali zašto 1.500.000 ljudi ne radi ništa i zar ne bi mogli da počiste dvorište, skupe drva za zimu i tome slično. Sad pitanje je ko ne donosi pare u kuću, tj ko ne plaća porez.

Elem, sitaucija je sledeca:

Vrsta preduzeća
broj zaposlenih
Mikro
500.000
Mala
200.000
Srednja/velika (privatna)
300.000
Javni sektor
700.000
na Crno
500.000
nezaposleno
700.000

Oko 300.000 ljudi u javnom sektoru je neprivredno, višak ili nepotrebni trošak, ili nedovoljno iskorišćeni kadar. Sa 500.000 radnika na crno i 700.000 nezaposlenih to čini armiju od 1.500.000 ljudi. Sad ako si šef države i ne znaš šta da radiš sa 1,5M ljudi i kako da ih uposliš, pa makar čistili kanale za odvodnjavanje, pravili puteve, brali maline... onda jbg. Onda plati Alpinu da ti pravi polovinu autoputa kroz Vojvodinu. Daj Arapima oranice da od toga naprave pustinje, pa da gaje kamile. Može i tako. Nek invalidi rada imaju radnu obavezu, a radno sposobni nek meditiraju na birou ili u državnoj upravi.


Razvoj preduzetništva
To je teoretski tačno, i pravi put. Ali, što bi se reklo "Huston, we have a problem"

"Da je mala privreda u Srbiji na niskim granama pokazuje činjenica da od 222.000 preduzetnika, njih čak 143.000 ima kladionicu, pekaru, firizerski salon, apoteku, prodavnicu bižuterije ili opreme za telefon."

Sunce nas obasjalo sa potencijalom za razvoj...

Od ostalih 79.000 koliko je preduzetničkih radnji koje su otvorene da bi izbegle plaćanje poreza na zarade u punom iznosu, zahvaljujući "pozitivnim zakonskim propisima"?

Dakle, da bi razvili preduzetništvo ima da se naradimo, a i ne znam kako bi ga razvili, tj čime bi se ti ljudi bavili. Da bi razvili preduzetništvo, moramo ga nasloniti na neku privredu (privreda u textu podrazumeva i industriju i rudarstvo i energetiku i poljoprivredu)

I dođosmo do:

Planska privreda

Jaz između domaće proizvodnje i ukupne potrošnje je toliki da mi ekonomsku stabinost ne možemo da postignemo koju god fiskalnu ili poresku akrobaciju neko predloži. Nema Bato dovoljno. Ne može se od kružnog isečka napraviti krug. To je kao spirala. Smanjuju se plate i penzije, onda potrošnja, onda su prihodi od poreza manji, onda su plate još manje, potrošnja pada, otpuštaju se radnici, prihodi od poreza su još manji, i tako dok ne dođemo do nule.

Naša privreda je kao da su nam povadili većinu od 32 zuba. Pa ti sad jedi. Budući da nemamo dovoljno para za vanadijumske klinove u svakom zubu, tj nemamo para ni za jedan klin, moramo da smislimo kako da napravimo nekoliko klinova, na koje bi posle mogli da napravimo most (to mu dođu preduzetnici,  mala i srednja preduzeća) koji će da spoji te klinove.

Zato Srbija mora da ponudi novu industrijsku politiku, jer nam industriju niko neće izgraditi. To moramo sami da uradimo.

Srbija realno ne brine decenijama za svoju privredu i ova dugogodišnja fama oko restruktuiranja javnih preduzeća realno znači samo produženi stečaj na sve njih. U koji će otići, pa će otići.

Neophodno je da se umesto toga proceniti potencijale tržišta, izabrati određene grane uraditi poslovnu konsolidaciju i pokrenuti te fabrike.
Kako bre Ameri nisu 2008 dozvolili da im propadne auto industrija?
Koliko su milijardi spucali da ih izvuku iz gabule? A kunu se u tržišnu privredu. Aha.

Na šta se fokusirati?
To je lako, prvo bazne industrije (rudaratvo, energetika, bazna hemija, telekomunikacije), a onda prerađivačke industrije (metaloprerađivačka, namenska, hemijska, tekstilna, prehrambena, farmaceutska)

da se potsetimo:
Godišnja dobit NIS-a je veća od kupoprodajne vrednosti. Isto će biti i sa Petrohemijom. Kako bre stranci umeju da izvuku dobit iz naših preduzeća, a mi ne umemo. Naftna industrija nije zaradila na izvozu i novim tržištima. Zaradila je u Srbiji.

A da, svakako je glupo izmeštati industrije iz gradova, posebno iz Beograda u kome živi 1/4 stanovništva. Nemačka na primer ne izmešta industriju iz svojih gradova.

Kako sve ovo uraditi saznajte u Blogspotu "Veverice III"

VEVERICE III govore:
Koje su to grane industrije na koje bi se trebalo fokusirati.
Kako obezbediti finansiranje i zaštitu u prelaznom periodu dok fabrike ne postanu efikasne i konkurentne.
Gde su stali i poklekli motori srpske privrede i da li ih je moguće vratiti.
Zašto su propale mini - hidrocentrale
Kako petrohemijska industrija može biti pozitivna
Kako izgubiti 10kg za 15 dana
Koju pesmu odabrati za pevanje u baražu

I još mnogo toga...

субота, 6. јун 2015.

ROMANSIRANA PLANSKA PRIVREDA ZA VEVERICE



U davna pradavna vremena jedna porodica je proizvodila i prodavala cipele.
To je bila velika porodica od 60 ljudi. Njih 50 je pravilo cipele, a 10 prodavalo.

Imali su dobru maržu. 40% prosečno. jednog dana došli su im stranci i ponudili cipele 20% jeftinije, da prodaju kao dodatni asortiman. Marža na tim cipelama bi bila 50%, a one bi i dalje bila jeftinija od domaće proizvodnje. Kvalitet nije bio isti, ali u siromašnom selu kao što je bilo naše cena je bila važna.
Šta se onda dogodilo?

Umesto 50.000 kom domaće proizvodnje, sada se proizvodilo 20.000 kom, a 30.000 kom se uvozilo. Cena koštanja domaćih cipela je porasla i zbog manjih nabavki sirovina, kao i zbog nepopunjenih kapaciteta pogona. Budući da su u fabrici svi bili porodica, niko nije hteo nikoga da otpusti. Stranci su još malo spustili cenu i zarada na uvoznim cipelama se povećavala, a na domaćim smanjivala.

U trećoj godini prodavalo se 45.000 stranih i 5.000 domaćih cipela. Porodica je bila prinuđena da zatvori pogon zbog gubitaka. Pristali su da strancu prodaju firmu za 1 eur. Selo, da bi pomoglo porodici, pristalo je da na sebe preuzme dugove.

Iduće godine, stranci su podigli cenu cipela koje se više nisu pravile od kože, nego od skaja. Prave kožne cipele bilo je nemoguće kupiti.

Proizvođač mleka koji je prodavao kožu za cipele bio je prinuđen da podigne cenu mleka da nadomesti manjak zarade na koži. Stranci su počeli da uvoze mleko jeftinije od domaćeg. Proizvođač mleka je prodao krave i postao uvoznik mleka. To mleko je bilo jeftinije od drugih i svi ostali proizvođači su prodali svoje krave, jer im se nije isplatilo da proizvode mleko.

Iduće godine mleko je poskupelo.

Trave je bilo dovoljno jer nije bilo dovoljno krava. Nije se više đubrila. Proizvođač NPK đubriva morao je otpusti višak radnika, ali zbog predimenzionisanih kapaciteta samih pogona, pri ovom obimu cena koštanja proizvoda je bila prevelika. Stranci su počeli da uvoze jeftinije đubrivo. Obim proizvodnje je još pao, fabrika je ređala gubitke i morala je da se zatvori. Stranci su ponudili da je kupe za 1 eur. Lokalna samouprava je pomogla i preuzela postojeće dugove. Stranci su fabriku  zatvorili i otpustili radnike. Zadržali su monopol na uvoz đubriva, ali to je u tom trenutku bilo jako povoljno za nas jer fabrika nije pravila gubitke, a i đubrivo je bilo jeftinije.

Iduće godine đubrivo je poskupelo, al nismo mogli da biramo.

Nestalo je cipela, mleka, krava i đubriva. Nismo znali šta da radimo, pa smo platili strane savetnike, koji su izračunali da je situacija lošija nego ranije i da sada uz fabrike moramo da damo i subvencije.

Nismo imali para da damo subvencije. Stranci su nam pozajmili pare da im platimo da nam uzmu fabrike. Sa kamatom. 

уторак, 14. октобар 2014.

Brze pruge i maserati

Čudno neko vreme došlo kad na jutarnjem kolegijumu pričaš o politici a ne o poslu. Al ajde, to mu dodje kao neki Team Building.

Uglavnom, naš jedini član kolektiva koji je pristalica SNS pita (kroz stisnute zube, ali pita): Šefe, a što da se ne da Vučiću još te 2 godine" "Ako čovek već kaže da mu toliko treba da napravi sve što je rekao"

E pa vidi ovako:



 Ako napravi Brze Pruge, to ti je kao da sam ja sebi kupio novi Maserati. Ima da košta ovu firmu koliko hoćeš, ti da se voziš njim nećeš. E tako ti je i sa brzim prugama. Mađarsku nisi video ni jeftinim šoping turama, a sad ćeš, kao frka ti sa vremenom, hiper skupim Vozom?

Beograd na Vodi? To ti je kao da krenem sad da zidam još jednu poslovnu zgradu, a i ovde nam pola prostora prazno (jery recesija). Pa da fino uzmemo kredit u tu svrhu umesto u fabriku da uložimo, a oprema samo što se nije raspala. A to pola prostora prazno su ti Belvil i Stepa. Nit plače Beograd za stanovima nit mi za još jednom poslovnom zgradom.


 Da poklonimo naš proizvodni pogon nekim strancima? od čega ćemo onda da zaradjujemo? E tako ti je ovo strani investitori strani investitori. Zato je onaj čovek u Nišu hteo da se zapali. Njega da ruše, a strancu daješ subvencije.


 I da ti smanjim platu sledeće 2 godine, a da zaposlim malo familije po firmi?


 Da pravim preskupe fešte sa dobavljačima koji mi prodaju sirovine 50% skuplje nego konkurenciji? To ti je za ruski gas i paradu

 Ono za šta treba da stisneš zube su ti razvoj kapaciteta naše fabrike. To ti je kao da smo u Srbiji ulagali u stočni fond. Da smo to radili sad bi izvozili svinjčiće i prasiće i piliće.

Sluša trepće, glas izgubio. Al veru nije. Moram sutra da nastavim.




среда, 10. септембар 2014.

Raditi ili Graditi?


Plan za bolje sutra izgleda otprilike ovako:

1.       Beograd na vodi
2.       Stanovi od 300 eur po celoj Srbiji
3.       Koridori 10 i 11
4.       Autoput Beograd Zlatibor
5.       Autoput do Crne Gore (verovatno preko Pešterske visoravni)
6.       Brze pruge Srbije


Investitori iz Emirata, Kine, Azarbejdžana, Turske (izvinjavam se ako sam nekog zaboravio) ulažu novce da bi nama bilo bolje. Sutra. E pa Malo sutra. Nisam ja protiv infrastrukturnih projekata, ali ovi kao da su pravljeni za mogućnost bržeg ulaska u EU (Obavezno poneti pasoš). Brzim prugama za sat vremena u EU.

Kako onda izgleda to bolje sutra ako se plan ostvari?



Viva la gradjevinska industrija! Realno poboljšanje za gradjevince koji će sledećih par godina kao podizvođači primati plate. Zasigurno ne velike. I posle par godina sazidali smo bolje sutra. Šta onda? No more plate za gradjevince. Ko bude hteo da kupi stanove pod tačkom 1 ili 2 zadužiće se u banci. Znači bolje prekosutra za banku. Ko bude hteo da se vozi autoputevima plaća putarinu. Znači bolje prekosutra za koncesionare. Za brze pruge me zanima da li je neko izračunao koliko hiljada milijardi ljudi i robe treba prevesti samo da bi se pokrili troškovi održavanja iste. A gde su akumulatori. Jao nam ga prekosutra kad to krenemo da otplaćujemo.

Da ne dužim. Većina opozicionih ekonomista, a i ekonomista je izbljuvalo po ovoj temi.
Na žalost i dalje se niko ne bavi ekonomikom Preduzeća sem opet bljuvanja po Simpastičnim idejama konverzije potraživanja.

Teoretski da bi se uspelo mora se stvoriti dodatna vrednost. Plastično to izgleda ovako: Posadiš zrno kukuruza, izraste stabljika, na njoj 10 klipova, i eto dodatne vrednosti.

U privredi dodatna vrednost se stvara u baznim industrijama. Nakon toga u prerađivačkim. Trgovina ne daje dodatnu vrednost. Samo je preraspodeli između proizvođača i trgovca.

Da bi imali dodatnu vrednost moramo pokrenuti privredu. Planski. Dugoročno. Prvo baznu, pa onda i preradjivačke. Godišnja dobit NIS-a je veća od kupoprodajne vrednosti. Isto će biti i sa Petrohemijom. Kako bre stranci umeju da izvuku dobit iz naših preduzeća, a mi ne umemo. Naftna industrija nije zaradila na izvozu i novim tržištima. Zaradila je u Srbiji.

I tako. Očekujem uskoro kampanju o prosperitetnom privrednom rastu. Sve sa planskim razvojem privrede (a i poljoprivrede) u periodu 2014-2020. Ipak ne može odmah.

Tamo negde 2020-e vesti će izgledati optrilike ovako:

Premijer se danas pojavio na otvaranju novog pogona UTVA u Pančevu. Druga generacija supersoničnog aviona ga je čekala na probni let (svakako da će premijer prvi da provoza).  Do Pančeva je stigao hibridnim Yugom sa pogonom na svih 6 točkova. Na sebi je imao kao saliveno odelo "Prvi Maj -Pirot", a da stigne na vreme se pobrinuo njegov ručni sat marke INSA. Graciozan hod omogućile su mu cipele BORELI. Underwear by Ariljski Pamuk. Nakon probnog leta premijer će popodne iskoristiti za godišnji odmor u jednoj od 75348 banja u Srbiji.