U davna pradavna vremena jedna
porodica je proizvodila i prodavala cipele.
To je bila velika porodica od 60
ljudi. Njih 50 je pravilo cipele, a 10 prodavalo.
Imali su dobru maržu. 40% prosečno. jednog
dana došli su im stranci i ponudili cipele 20% jeftinije, da prodaju kao
dodatni asortiman. Marža na tim cipelama bi bila 50%, a one bi i dalje bila
jeftinija od domaće proizvodnje. Kvalitet nije bio isti, ali u siromašnom selu
kao što je bilo naše cena je bila važna.
Šta se onda dogodilo?
Umesto 50.000 kom domaće proizvodnje, sada
se proizvodilo 20.000 kom, a 30.000 kom se uvozilo. Cena koštanja domaćih
cipela je porasla i zbog manjih nabavki sirovina, kao i zbog nepopunjenih
kapaciteta pogona. Budući da su u fabrici svi bili porodica, niko nije hteo
nikoga da otpusti. Stranci su još malo spustili cenu i zarada na uvoznim
cipelama se povećavala, a na domaćim smanjivala.
U trećoj godini prodavalo se 45.000
stranih i 5.000 domaćih cipela. Porodica je bila prinuđena da zatvori pogon
zbog gubitaka. Pristali su da strancu prodaju firmu za 1 eur. Selo, da bi
pomoglo porodici, pristalo je da na sebe preuzme dugove.
Iduće godine, stranci su podigli cenu
cipela koje se više nisu pravile od kože, nego od skaja. Prave kožne cipele
bilo je nemoguće kupiti.
Proizvođač mleka koji je prodavao kožu za
cipele bio je prinuđen da podigne cenu mleka da nadomesti manjak zarade na
koži. Stranci su počeli da uvoze mleko jeftinije od domaćeg. Proizvođač mleka
je prodao krave i postao uvoznik mleka. To mleko je bilo jeftinije od drugih i
svi ostali proizvođači su prodali svoje krave, jer im se nije isplatilo da
proizvode mleko.
Iduće godine mleko je poskupelo.
Trave je bilo dovoljno jer nije bilo dovoljno
krava. Nije se više đubrila. Proizvođač NPK đubriva morao je otpusti višak
radnika, ali zbog predimenzionisanih kapaciteta samih pogona, pri ovom obimu
cena koštanja proizvoda je bila prevelika. Stranci su počeli da uvoze jeftinije
đubrivo. Obim proizvodnje je još pao, fabrika je ređala gubitke i morala je da
se zatvori. Stranci su ponudili da je kupe za 1 eur. Lokalna samouprava je
pomogla i preuzela postojeće dugove. Stranci su fabriku zatvorili i otpustili radnike. Zadržali su
monopol na uvoz đubriva, ali to je u tom trenutku bilo jako povoljno za nas jer
fabrika nije pravila gubitke, a i đubrivo je bilo jeftinije.
Iduće godine đubrivo je poskupelo, al
nismo mogli da biramo.
Nestalo je cipela, mleka, krava i đubriva.
Nismo znali šta da radimo, pa smo platili strane savetnike, koji su izračunali
da je situacija lošija nego ranije i da sada uz fabrike moramo da damo i
subvencije.
Nismo imali para da damo subvencije.
Stranci su nam pozajmili pare da im platimo da nam uzmu fabrike. Sa kamatom.
Нема коментара:
Постави коментар