Da nam "The Hemijski
Kompleks" ne stoji baš najbolje i da generiše poprilične gubitke već je svima
jasno. Vlada Srbije je u junu 2015. formirala Radnu grupu sa zadatkom da „predloži osnovne smernice za
rešavanje statusa najvećih kompanija hemijske industrije u Srbiji -
"Metanolsko sirćetnog kompleksa" Kikinda, "Azotare" Pančevo
i "HIP Petrohemije" Pančevo koje zapošljavaju 3.000 radnika”. Koliki
značaj je Vlada dala tome vidi se i u činjenici da je za Predsednika radne
grupe Vlada imenovala tadašnjeg ministra privrede Željka Sertića.
Nije mi poznato da li je radna grupa dala ikakve smernice i ko su bili
ostali članovi radne grupe, ali najave da će Vlada od Rusije tražiti „jeftiniji
gas za Petrohemiju, Azotaru i MSK čime bi se obezbedila profitabilnija
proizvodnja” izaziva blagu sumnju u stručnost radne grupe due the fact da
Petrohemija kao osnovnu sirovinu ne koristi gas već primarni benzin.
Osnove 1:
Proizvodnja baznih (petro)hemijskih proizvoda
zahteva kontinualnu proizvodnju pri maksimalno iskorišćenim kapacitetima.
Drugim rečima, ako se postrojenje „pali-gasi” NIKADA neće biti profitabilno. (#1)
Proizvodi primarne obrade imaju mnogo manju maržu
nego proizvodi sekundarne ili tercijalne obrade (#2)
Prodajom na domaćem tržištu ostvaruju se znatno
veće marže nego pri izvozu (#3)
Gde smo mi sada:
Azotara, fabrika koja bi trebalo da ima kontinualnu proizvodnju
amonijaka (primarni derivat) sa kojim proizvodi sekundarne derivate – azotnu kiselinu
i karbamid je u procesu svojinske transformacije doživela da je prethodni
vlasnik prodao (legalno ili nelegalno – nebitno za ovu priču) postrojenje
Karbamid II kapaciteta 300.000 t/g te stoga više nije moguće ostvariti
kontinualnu proizvodnju niti potpunu iskorišćenost kapaciteta (#1)
MSK Kikinda ima kapacitet oko 200.000t metanola, od čega je 60% bio
višak koji se prodavao u izvozu, a od ostalih 120.000t 80.000 se trošilo u
istom MSK za proizvodnju oko 100.000 tona sirćetne kiseline koja je 98%
završavala u izvozu. 15.000 tona metanola koji su se koristili u PKS latex
Čačak i HINS Novi Sad sada su takodje
viškovi za izvoz. Dakle skoro kompletna proizvodnja MSK je namenjena izvozu
(#3).
Takođe najveće fabrike za proizvodnju metanola su izgradjene na
bušotinama bilo metana bilo prirodnog gasa i imaju znatno jeftiniju sirovinu.
Dodatno, pomenuta
dva petrohemijska proizvođača prirodni gas koriste ne samo kao energent, već i
kao osnovnu sirovinu. U celom svetu ovako veliki i nesezonski potrošači plaćaju
prirodni gas po beneficiranim cenama, značajno nižim od cena po kojima se gas
prodaje komunalnim sistemima grejanja.
Osnove 2:
Ekonomija dimenzije kapaciteta kao cilj
smanjenja fiksnih troškova po jedinici. (#4)
Cena
koštanja etilena proizvedenog u Evropi na bazi sirovog benzina je više od 3 do
4 puta veća od cene koštanja etilena proizvedenog na Srednjem Istoku na bazi
etana. (#5)
Zapadnoevropski
petrohemijski proizvođači su maksimalno razvili proizvodnju akumulativnijih derivata višeg reda tako da praktično sve količine primarnih derivata (etilen,
propilen, metanol...) dalje prerađuju (#6)
Gde smo mi:
HIP Petrohemija
radi pirolizu primarnog benzina pri čemu dobija etilen, propilen, C4 frakciju,
piro benzin i piro ulje.
Kapacitet proizvodnje etilena u Petrohemiji je 200.000 t/g dok je EU prosek oko 600.000t/g (#4) (#5)
Proizvodnja etilena je kapaciteta 200.000
tona od čega se proizvodilo 70% HDPE i LDPE i oko 30% VCM. Kako je VCM nestao u
NATO bombardovanju, etilen se konvertuje u derivate do 70% (i to dugi niz
godina) što je stvarno nezabeležen slučaj u svetu. (#6)
Propilen 120.000
tona, od čega se u Odžacima potroši do 35.000 tona. Ostatak od cca 85.000 tona
se (zbog nemogućnosti izvoza) spaljivao. (#6)
C4 frakcija bi
trebalo da ima svog kupca u Elemiru, a piro benzin da bude prodat natrag
rafineriji od koje se kupuje primarni benzin.
Piro ulje je trebalo
da se koristi za proizvodnju gumarske čađi (cca. 15.000 tona g), ali to
postrojenje iz nepoznatih razloga nikad nije instalirano, a kamoli proradilo.
Piro ulje se koristi kao energent ili kao ekološki problem. (#6)
Ideja da se
napravi još jedna fabrika propilena (kako se priča u kuloarima) gde bi se
konvertovao višak propilena u polipropilen je zbog previše malog kapaciteta
(85.000 t) već unapred osuđena na propast (#4)
Umesto zaključka:
Azotara bez karbamida II
i kontinualne proizvodnje amonijaka (i bez posebne cene gasa) nikad neće biti
profitabilna.
MSK bez ugovorenog lohn
posla u visini svojih kapaciteta (ili možda neko nađe tržište za 99%
proizvodnje) ne može biti profitabilna.
Petrohemija jedini spas
može tražiti u promeni tehnologije i preći sa pirolize benzina na dehidrataciju
alkohola (kao energetski efikasniji i ekološko prihvatljiviji, a i ekonomsko
razumniji) kao način dobijanja etilena, pri čemu bi i ostali proizvodi pirolize
(koji ionako predstavljaju balast) prestali da postoje. Dodatno ova veća
potražnja za etanolom bi pozitivno uticala na taj proizvođački deo naše
privrede. Red veličine ove investicije je nivoa godišnjeg gubitka petrohemije.